KOŠULJA SRETNOG ČOVJEKA
Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živio jedan sultan koji je imao kćer Lunu neobične ljepote. Jednoga dana sultan se razbolio. Pregledali su ga svi liječnici iz carevine, ali niti jedan nije mogao utvrditi uzrok bolesti.
- Sve na svijetu bih dala samo da mi ozdraviš, oče - rekla je njegova kći.
Kad se njegova kći uvjerila da mu liječnici nikako ne mogu pomoći, ona je pozvala čarobnjake.
- Najbolje bi bilo da ode na more - savjetovao je jedan.
- Nipošto! - tvrdio je drugi - to bi pogoršalo bolest. Treba popiti napitak koji ću mu ja pripremiti. Kad popije taj napitak, naš voljeni sultan odmah će ozdraviti.
Kad je čuo za sultanovu nevolju vrač iz susjedne zemlje jedne večeri je došao i rekao:
- Samo ja znam način kako vašem ocu vratiti zdravlje.
- Kaži mi, molim te - molila je sultanova kći.
- Sultan će ozdraviti tek kada obuče košulju sretnog čovjeka.
Sultanovi vojnici odmah su krenuli u potragu. Ali, gdje pronaći sretnog čovjeka?! Kucali su na sva vrata i pitali:
- Da li ste sretni?
Ali svatko je imao po neku nevolju, i bogati i siromašni.
- Cijeli grad smo pretražili - rekao je zapovjednik sultanove vojske - i nigdje nismo pronašli sretnog čovjeka.
- Tražite ga onda van našega grada - rekla je sultanova kći - obiđite i pustinju i kućice siromaha i pronađite košulju sretnog čovjeka.
Vojnici su izvršili njezino naređenje i obišli sva sela i sve gradove u carstvu, a išli su i u susjedne zemlje.
- Da li tu negdje živi neki sretni čovjek? - svuda su pitali
- Nitko od nas nije sasvim sretan - odgovarali su im ljudi - potpuna sreća nigdje ne postoji.
Zapovjednik sultanove vojske obilazio je i najbogatije trgovce i građane.
- Da li ste sretan čovjek? - pitao je svakog od njih.
- Sretan? - odgovarali su mu oni - Bio bih sretan kad bih imao svo bogatstvo ovoga svijeta. Ovako, kako mogu biti sretan dok postoje bogatiji mod mene?
Nakon nekoliko mjeseci, pošto su obišli mnoge zemlje , sultanovi vojnici u pustinji naiđoše na mladića koji je čuvao stado ovaca.
- Izgleda da je ovaj čovjek sretan - reče zapovjednik vojnicima.
- Alah ti pomogao - rekao je zapovjednik mladiću.
- Vaš sam sluga, gospodaru - odgovorio je pastir - nemam vas čime ponuditi, jedva se nešto i za mene nađe.
- Ali izgledaš veselo i sretno - primjeti zapovjednik vojske - da li si ti sretan čovjek?
Mladić reče da mu se čini da je najsretniji čovjek na svijetu, jer iako je siromašan, slobodan je kao ptica. Kako je to rekao vojnici ga zgrabiše.
- Ne plaši se - rekoše mu oni - nama je potrebna samo tvoja košulja. Odnećemo je našem sultanu, a tebi ćemo za nju platiti koliko tražiš.
- I vi će te moju košulju odneti sultanu?! - s velikim čuđenjem upita ih pastir. Ja nikada na sebi nisam imao košulju.
- Opet smo bili loše sreće - povikaše vojnici - najbolje bi bilo da se vratimo u palaču i sultanu kažemo da nismo uspjeli naći košulju sretnog čovjeka.
Kad su se vratili u palaču sultan je već bio umro, ali ipak ih sultanova kći upita:
- Da li ste pronašli košulju sretnog čovjeka?
- Nismo - odgovoriše oni - Oni koji nose košulju nisu sretni, a oni koji su sretni nemaju košulje.
|
