PALČICA
Nekada davno, prije mnogo godina, živjela jedna žena, koja nije imala djece, a tako ih je silno željela imati. I ona ode kod čarobnjaka da mu se požali. On joj dade jednu teglu s nekom malom biljkom.
- Kad se biljka rascvjeta - reče čarobnjak - iz njega će izaći mala djevojčica. Biće mala, jako, jako mala.
Sve se dogodilo onako kako je čarobnjak rekao. Biljka je porasla, a iz njenog cvjeta izašla je djevojčica. Bila je tako mala da su je svi zvali Palčica. Jedne noći, djevojčicu su posjetili zečići i pozvali je da s njima pođe u šumu.
- Igraćemo se najljepših igara - rekli su joj.
Djevojčica je, zanijeta igrom, zaboravila vratiti se kući. Ali, kad je stigla zima, njoj je bilo dosta igre i poželjela je vratiti se majci.
- Oh - plakala je - snijeg je prekrio staze i sad ne mogu pronaći put do svoje kuće. Umrijet ću od hladnoće.
Palčica je tako lutala, i lutala, dok nije naišla na kućicu jedne mišice.
- Mogu li ostati ovdje i živjeti s tobom? - upitala je Palčica mišicu.
- Možeš - odgovori mišica - ali mi svakodnevno moraš pomagati u kućnim poslovima.
Pošto je Palčica bila jako mala mogla se lako smjestiti u kućicu mišice i koristiti njezin namještaj. Kad je mišici u posjet došao njezin prijatelj Topo, silno se iznenadio vidjevši djevojčicu.
- Jako si lijepa i lijepo sviraš na klaviru - rekao joj je - hoćeš li se udati za mene?
- Da se udam za tebe!? - iznenadila se Palčica - ne, ne želim se udati za tebe, jako si ružan.
Te noći, kada je nitko nije mogao opaziti, Pačica se išuljala iz mišičine kućice i otišla u šumu. Palčica je lutala cijelu noć, a u zoru je naišla na ranjenu lastu.
- Oh - pomislila je djevojčica - sigurno ju je ranio neki lovac.
Svojim ručicama nježno je obgrlila pticu i vratila je u život.
- Kako da ti se odužim za tvoju dobrotu? - pitala je lasta.
Djevojčica ju je zamolila da joj pomogne vratiti se kući.
- Popni se na moja leđa - rekla je lasta - prvo ću te odnijeti u moje gnijezdo da se odmoriš. Pod njim raste divno cvijeće koje će ti se svidjeti.
Lasta je spustila Palčicu pod jedno drvo gdje je raslo prekrasno cvjeće, a na tom drvetu bilo je lastino gnijezdo.
- Ovo mjesto je tako divno - rekla je djevojčica - ali ja se ipak želim vratiti svojoj kući, svojoj mami, jer ništa nije ljepše od vlastitog doma. I jednoga dana, kad je najviše čeznula za svojim domom pred njom se pojavi mladić, tako mali k'o i ona.
- Ne plaši se - reče joj on - godinama te iščekujem, ja sam kralj Cvjetne zemlje. Jedan čarobnjak me je pretvorio u maloga dječaka. Čarolija će nestati onoga dana kad se oženim djevojkom tako malom k'o što sam ja.
- Kako se zoveš - upita je mladić.
- Palčica - odgovori ona - mala sam k'o palac na ruci, zato me zovu Palčica.
- Od danas - reče kralj Cvetne zemlje zvaćeš se Barbara. Želiš li se udati za mene?
- Želim - reče Palčica.
Mladić poljubi ruku Palčice i isti čas oboje se pretvoriše u ljude. Uzjahaše konje i krenuše prema kući Palčice.
- Moja majka će se jako obradovati kad vidi kako sam porasla - reče djevojka.
Jednog lijepog dana s početka proljeća, Palčica, koja se sada zvala Barbara, udala se za kralja Cvjetne zemlje. Njen vjenčani veo nosile su mišica i lastavica.
|
